Nuklearne elektrane u Srbiji – status pravnog okvira
25.06.2024.
U poslednje vreme se u javnosti često razmatra pitanje korišćenja nuklearne energije u Republici Srbiji. Ispod je kratak prikaz važećeg okvira kojim je ova materija uređena i obrađena.
U Republici Srbiji trenutno je na snazi Zakon o zabrani izgradnje nuklearnih elektrana u Saveznoj Republici Jugoslaviji („Sl. list SRJ“, br. 12/95 i „Sl. glasnik RS“, br. 85/2005 – dr. zakon – „Zakon“) koji se primenjuje kao „nasleđen“ propis.
Zakon je kratak, a po sadržini veoma restriktivan. Naime, Zakonom se zabranjuje izgradnja:
- nuklearnih elektrana,
- postrojenja za proizvodnju nuklearnog goriva i
- postrojenja za preradu isluženog nuklearnog goriva za nuklearne elektrane.
Dodatno zabrana se odnosi i na donošenje investicionih odluka, izradu investicionih programa i tehničke dokumentacije za izgradnju nuklearnih elektrana, postrojenja za proizvodnju nuklearnog goriva i postrojenja za preradu isluženog goriva za nuklearne elektrane.
Nadalje, Krivični Zakonik Republike Srbije („Sl. glasnik RS“, br. 85/2005, 88/2005 – ispr., 107/2005 – ispr., 72/2009, 111/2009, 121/2012, 104/2013, 108/2014, 94/2016 i 35/2019) predviđa članom 267 posebno krivično delo – Nedozvoljena izgradnja nuklearnih postrojenja, i glasi: „Ko protivno propisima odobri ili pristupi izgradnji nuklearne elektrane, postrojenja za proizvodnju nuklearnog goriva ili postrojenja za preradu isluženog nuklearnog otpada, kazniće se zatvorom od šest meseci do pet godina.“
Materijom mogućnosti korišćenja nuklearne energije, bavi se važeća Strategija razvoja energetike Republike Srbije do 2025. godine sa projekcijama do 2030. godine („Sl. glasnik RS“, br. 101/2015) („Strategija“).
Strategijom je predviđeno, između ostalog da što se tiče mogućnosti korišćenja nuklearne energije, trenutno ne postoji regulatorni i administrativni okvir koji bi regulisao izgradnju i rad nuklearnih elektrana. Takođe, ne postoji ni naučni, ni stručni kadar koji bi pratio izgradnju i rad ovih postrojenja, a prekinuto je i školovanje kadrova za potrebe nuklearne energetike. Slična situacija je u administrativno-regulatornom i naučno-stručnom smislu i sa tretmanom visokog radioaktivnog otpada i istrošenog nuklearnog goriva. Takođe, treba imati u vidu da se radi o energiji na bazi uvoznih goriva. Ipak izgradnju nuklearnih elektrana kao mogućnost ne treba potpuno isključiti, s obzirom na ekološka ograničenja za postojeću proizvodnju i buduće potrebe. Procena je da bi 10-15 godina od trenutka ukidanja Zakona bio minimalan neophodni period, za prevazilaženje svih pobrojanih problema i nedostataka, do početka eventualnog rada takvog postrojenja u Republici Srbiji.
Jedini strateški dokument iz oblasti energetike koji se bavi eventualnom mogućnošću korišćenja nuklearne energije je Integrisani nacionalni energetski i klimatski plan Republike Srbije za period do 2030. godine sa vizijom do 2050. godine koji još nije usvojen („Integrisani Plan “).
Jedan od scenarija predviđenih Integrisanim Planom razmatra uvođenje nuklearnih elektrana ukupnog kapaciteta do 1.000 MW u elektroenergetski sistem Srbije nakon 2040. godine, kako bi se razmotrio mogući doprinos putu dekarbonizacije do 2050. godine.
Ostaje da se vidi kako će se dalje zakonodavac i stručna javnost odrediti prema ovom veoma značajnom pitanju.
